Thursday, September 21, 2006

Prica iz amerike


Odabrana grupa specijalnih snaga Srpske vojske, koja je stacionirana u Virginia Beach-u, krenula je u specijalnu misiju. Primarni cilj bio je oslobadjanje prvog coveka Srbije u SAD-u, Ivana Vujacica, a sekundarni cilj je bio osvajanje Washingtona.
Kasno uvece,24.7.06., stigla ja depesa iz Srbije da su interesi Srbije u SAD-u ugrozeni i da se mora brzo reagovati. Odmah smo se organizovali, rentirali smo auto marke ford bele boje koji koristi policija SAD-a. Tako smo izbegli svaku kontrolu na putu.
Put ove misije krenulo je sest mladica Dzonatelo poznavalac engleskog jezika, istakao se kao dobar organizator i navigator, tako da je dobio zadatak da navodi i upravlja ovom misijom.
Krivi, poznavalac saobracaja i transporta lako se snalazi na drumovima sirom sveta, obucen da upravlja skoro svim vozilima koja se krecu drumom, izuzetan poznavalac psihologije vozaca, na misiji imao je zadatak da upravlja vozilom.
Nikola USA 27, insajder, njegov pun indetitet necemo otkrivati, poznavalac americke kulture i obicaja, dobro se snalazi na americkom tlu, lako se uklapa u masu, na misiji bio je zadusen za diverzantske delatnosti.
Celavi, prekaljeni as sa juga Srbije, fizicki veoma sposoban za savladjivanje velikih relacije, gde su mnogi isli nogom on je isao glavom, hrabrost velika njegova vrlina, na misiji imao je zadatak da probija neprijatelske redove i motivise ekipu.
Boris , operativac velikog iskustva, vrlo lako se maskira u slucajnog prolaznika, prodavca novina, turistu. Na misiji imao zadatak da u slucaju nevolje spase ostale clanove tima.
Sone, pendantan i marljiv, raspolaze velikom kolicinom podataka o situaciji u SAD-e i oko njega, sa zadatkom da vodi racuna da sve prodje kako treba i da se nista ne propusti.
Rano ujutru 25.7.06. krenulo se put washingtona. Lako smo prosli svaki pokusaj neprijatelja da nas omane u ostvarivanju cilja.
Nista vise nas nije moglo spreciti na putu za Washington, put nam je bio otvoren.
U podnevnim casovima tim je zauzeo capitol hill, drogu centar moci SAD-e, srpska zastava vijorila se u srcu najmocnije drzave sveta. Sledila je akcija oslobadjanaja Ivana Vujicica
, munjevitim prodorom Aleksandra stiglo se do cilja. Ivan i njegov tim za velikom zahvalnoscu docekali su nas tim. Tu se nije stalo nastavile su se operacije po Washingtonu. Neprijatelj je bio prinudjen da se povuce u Belu kucu koja je trenutno pod opsadom.
Uspesno obavljenim zadatkom ekipa se vratila se u svoji bazu da uziva u toplom suncu juga.
Pozdrav !!!

Wednesday, September 13, 2006

Saturday, September 09, 2006

Guca uvod

Samo da napomenem da pripremam duzi post o Guci, problem mi je sto su mi slike iz guce ostale u Cacku, a matori su mi na moru, pa necu da kvarim utisak bez vizuelne podrske :)

To be continued...

Monday, September 04, 2006

Exhibition ili ti EX



EX je mogu reci mnogo los vasar u poredjenju sa onim u Zablacu!!!
I njegov kraj predstavlja kraj leta i pocetak nove skolske godine za Kanadjene, one mladje. Nije imalo puno toga da se vidi, bilo je puno tezgi za otimanje para od raje, nekoliko zanimljivih voznji, ali za decu uzrasta do 16, sto bi prevedeno u starosne godine srpske dece bilo 12. Pored toga bile su izlozene sve domace zivotinje, hrana iz svih delova sveta (kako mi rekose tetke, posto nismo stigli da pogledamo), suveniri sa EX-a i sve to u zasebnim halama koje se zatvaraju u 10 PM. Sony je imao svoj stand, odnosno balon, u kome je predstavljao svoje nove laptop racunare sa Intelovim procesorima, cak su imali nagradnu igru u kojoj ucestvujem pa mozda i dobijem laptop, ali juce :) !
Sve u svemu ako dolazite u Kanadu i dvoumite se da li posetiti Wonderland ili Exhibition, Wonderland je mnogo bolji izbor! Jer ako odete na EX vec posle prvih pola sata trazicete natpis prilozen na slici! :) -->


Toliko od mene, inace ja sam Milos Milosevic, a zovu me Mixa

Friday, September 01, 2006

Vojska :)

E bio sam na regrutaciji u Nisu.
Da ti docaram zasto je to bitno za spomenuti.

Krenuo sam u 4:15am u Nis iz vojnog odseka u Cacku. Srecom je tu bio i
moj dobar drugar Pedja sa faxa, koga sam sticajem okolnosti i upoznao
na regrutaciji pre 4 god, i od tad smo i silom prilika ne razdvojni :)
Posto smo mi astmaticari, nema sanse da idemo u vojsku, i samo nas
maltertiraju tako da nam dodje da popizdimo i da se prijavimo u
dobrovoljce samo da ne moramo da se vise cimamo sa ovim formalnostima.
Do Nisa se putuje 4h (mozda ti je cudno kako je moguce da u Srbiji
postoji tolika distanca da treba da se putuje 4h :), a mi jos kukamo
kako je Srbija mala :)) Srecom da sam bio u Kanadi pa sam Pedju davio
pricom kako se tamo dobro pije i lepo zivi :)
Da malo skratim pricu, dosli smo tamo u 8am, rekli su nam da doktor
koji treba da pregleda druga i mene dolazi tek u 13h, tako da smo
imali srece da blejimo po Nisu. Naravno da doktor nije bas bio tacan
:) Kad smo stigli na red, pregled je trajao 3min(zavrsilo se kod mog
odgovora na njegovo "Dobar dan") :))))))))) I napisali su nam uput za
Beograd na detaljnije preglede (mogu da zamislim sta ce da budu
detaljniji pregledi, bice ono: "Kako se osecate?", a ja: "Bilo je i
boljih dana.", a doktor: "UUUUUU pa onda nikako ne smete u vojsku#$#!"
:)) Vrhunac svega je to sto kad zavrsim pregled u Bg, moram da se
vratim ponovo za Nis :)))))))) Naravno, vojska placa troskove puta,
tako da cemo da putujemo samo najboljom autobuskom klasom (steta sto
su ovde vozovi bezveze, a i nemamo cipove za poker) :)
Mentalna tortura beskonacnog cekanja po hodnicima oronule vojne
institucije je trajala do 16h kada smo krenuli nazad, kuci smo dosli u
20h.
Sve u svemu 16h maltretiranja uz dobar maladalacki duh i zajebanciju,
prosli su super :)

Stigaooooooooooo

Evo posle malo odmora od puta o kome cete sada cuti pricu, malo sam stigao da posetim i Gucu, a o to je vec posebna prica, da ne davim...

E konacno sam stigao huuuuuuuuuuuuhhhhh :) Neces verovati sta mi se
sve izdesavalo.

Put mi je trajao 24h :) U Torontu kad sam krenuo morao sam da se
izuvam i sve redno, pipkali su me, ali ipak sam dostojanstveno sve to
izdrzao, i bez problema prosao kontrolu :)

E sad moj prica dobija zaplet. Avion sa kojim sam trebao da letim se
pokvario, pa su pokusavali da ga poprave 2h, a onda su nam rekli da
cemo ici na drugi avion, i da cemo da cekamo jos 2h, tako da sa
zakasnjenjem od 4h nisam imao sanse da stignem let za Beograd iz
Minhena :( Kad sam konacno stigao u Minhen, docekla me je vest da je
jedini avion za Beograd upravo odleteo :D E da ne bi bilo sve tako
crno, neka teta je bila ljubazna da mi nadje let za Beograd, ali preko
Ciriha, pa sam morao prvo da letim za Cirih :) E sad da bi dosao na
avion za Cirih morao sam da ponovo prodjem rutinsku kontrolu koju sam
prosao 5puta pre toga, ali ovaj put zena iz obezbedzenja meni kaze
kao: "Imate li noz u torbi?", a ja kao da se napravim smesan: "Pa ko
jos nosi noz na aerodrom :)", kad ona otvara torbicu, a ja se setim da
je mozda tu mali nozic koji mi je deda dao, ali u glavi mi kako sad
ona vidi da je tu nozic, a ovi pre nje to nisu videli ?@##@#!
Ja izvadim nozic, izvinim se, kazem da sam totalno zaboravio, kazem
joj da ga zadrzi i da zurim na let, a teta se smilova i pusti me :)

I konacno sam bio na pravom putu kuci, a totalno sam bio siguran da cu
stici kuci kada je teta iz Montenegro airlines na tecnom engleskom sa
kristalno jasnim crnogorskim akcentom rekla: "BORDING KOMPLITED"
(jedino ako ovako napisem mozes odprilike da steknes utisak kako je to
stvarno zvucalo :) )

Dobro je konacno sam stigao, misim da bi sigurnije stigao da sam jahao
konja do Srbije :)

Sad mi je bas krivo sto nisam ostao duze :*(